Kinseyeva Međunarodna enciklopedija seksualnosti
U izdanju Kinsey instituta 2006. godine objavljeno je na njihovim web stranicama ažurirano i upotpunjeno izdanje Međunarodne enciklopedije seksualnosti u kojem se među izviješćima iz 61 zemlje nalazi i enciklopedijski prikaz seksualnosti u Hrvatskoj. Uz demografske i povijesne podatke kao uvod, uz objašnjenje o vjerskim, etničkim i rodnim čimbenicima koji utječu na spolnost, navedeni su podaci o tome koliko Hrvati znaju o spolnosti, podaci o spolnom odgoju, masturbaciji, heteroseksualnim, homoseksualnim i biseksualnim odnosima, kontracepciji, abortusima i metodama planiranja potomstva, spolno prenosivim bolestima, seksualnim disfunkcijama, savjetovanju, terapiji, i tako dalje. Svoja izviješća za ovu su svrhu Kinseyevom institutu poslali još 2001. Gordana Buljan-Flander, Vlasta Hiršl-Hećej, Aleksandra Korać, Petra Hoblaj, Maja Mamula, Hrvoje Tiljak, Gordan Bosanac i nezaobilazni Aleksandar Štulhofer. Navedene su teme pokrivene na način da se sa svakog aspekta odvojeno promatraju ponašanja djece, adolescenata i odraslih.
Djecom i adolescentima najviše se bavio prof. dr. Aleksandar Štulhofer, pridruženi istraživač Kinsey instituta s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. sc. Gordana Buljan-Flander, psiholog – psihoterapeut, trenutno ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. Tako Aleksandar Štulhofer opisuje stavove o masturbaciji kod djece i adolescenata prisutne kroz bližu i dalju povijest u Hrvatskoj te navodi da je u 80-tima prošlog stoljeća došlo do postepene normalizacije masturbacije među adolescentima, dok je u 90-tima došlo i do normalizacije masturbacije među malom djecom, barem što se tiče urbanih sredina i obrazovane populacije. Za sve ove tvrdnje Štulhofer ne navodi nikakvu literaturu, međutim tvrdi kako roditelji u današnje vrijeme u pravilu prihvaćaju masturbaciju kod djece oba spola kao standardnu praksu među svojom djecom te se ona sve više smatra normalnim izražavanjem dječje radoznalosti i istraživanja vlastitog tijela. Stavovi o štetnosti masturbacije dio su daleke prošlosti, izvještavao je o tome Štulhofer 2001. Kinsey institut. S druge strane, za potrebe uvođenja spolnog odgoja sačinjenog prema minimalnim zahtjevima Kinsey instituta profesor Štulhofer je uvjerio hrvatske roditelje kako su oni, skupa s Katoličkom crkvom, krivi jer su uvjerili svoju djecu u štetnost masturbacije i time im nanijeli iznimno teške traume koje bi mogle imati nesagledive posljedice za razvoj zdrave seksualnosti. Postavlja se pitanje, zašto prof. Štulhofer namjerno zavarava javnost i zašto toliko inzistira na lekciji o masturbaciji u školama unatoč negodovanju roditelja i unatoč prigovorima osoba daleko stručnijih od njega za rad s djecom o tome da je lekcija dobno neprimjerena i da će velikoj većini djece djelovati izrazito traumatično i šokantno?
No, pažnju su nam privukle još neke zapanjujuće formulacije u ovom izvješću. Kada govori o heteroseksualnim odnosima među djecom Štulhofer navodi:
„Ne postoje podaci o seksualnim aktivnostima hrvatske djece. Tijekom 1990-tih, buknulo je u javnost pitanje spolnog zlostavljanja djece kao moralna panika i kao javno priznanje teškog, dugopotiskivanog i previđenog problema. Kao nesretan ishod toga, sustavno se istraživanje seksualnosti u djetinjstvu trenutno drži previše kontroverznim da bi ga bilo moguće provoditi.“
Zatim, njegova rečenica o homoseksualnim odnosima kod djece i adolescenata:
„Za razliku od situacije nekoliko desetljeća unazad, istospolni odnosi i intimne veze nastaju većinom među vršnjacima. Spolni odnosi između adolescenata i odraslih čini se da su skoro nestali.“
Postavljaju se sljedeća pitanja: O kakvim seksualnim aktivnostima kod djece bi Štulhofer radio istraživanja? Koja su to zlostavljanja djece buknula 1990.-tih u tolikoj mjeri da je nastala moralna panika? Kako objasniti roditeljima i čitavome društvu pojam moralne panike u kontekstu zlostavljanja djece? Kako objašnjava žaljenje da se u Hrvatskoj ne provodi „sustavno … istraživanje seksualnosti u djetinjstvu“ i znači li to da će ga slijedom promjena koje uvodi u hrvatsko društvo u pogledu spolnosti u skoroj budućnosti biti, i to sukladno potrebama i smjernicama s Kinsey instituta? I naposljetku, kada su to istospolni odnosi između odraslih i adolescenata u Hrvatskoj normalno postojali a sada su skoro nestali? Nije li riječ bila o zlostavljanju?
O kakvoj to moralnoj panici podučava Štulhofer?
Stručnjakinja za rad sa zlostavljanom djecom, prof. dr.sc. Gordana Buljan Flander, koja je Kinsey institutu poslala izviješće koje se odnosi na 'Spolno zlostavljanje djece, incest i pedofiliju', ovim se pitanjem aktivno bavi već trideset godina, osnivačica je savjetodavne linije za djecu „Hrabri telefon“ i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. U svom dijelu detaljnije objašnjava što se to događalo sa slučajevima zlostavljanja djece 1990.-tih u Hrvatskoj. Naime, radi se o tome da su u 90-tima mediji počeli više izvještavati o zlostavljanju djece, što je prethodno bila tabu tema koja se radije gurala pod tepih, pojavilo se više stručnjaka zainteresiranih za rad na tom području, zbog čega je došlo do veće svjesnosti u javnosti i većeg broja prijavljivanih slučajeva. Tako se prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova broj prijavljenih slučajeva u razdoblju od 1995. do 1999. godine utrostručio. Ovome je pridonijelo i osnivanje Odjela za maloljetničku delikvenciju u sklopu MUP-a sa posebno obrazovanim i obučenim kadrom za područje spolnog zlostavljanja, kao i osnivanje Hrabrog telefona. Dr. Buljan Flander napominje da još uvijek postoji nedovoljna svjesnost, informiranost i obrazovanost kadrova na području zlostavljanja djece, kao i nezadovoljavajuća implementacija zakona što dovodi do neprijavljivanja slučajeva ili do toga da se malo prijavljenih slučajeva procesuira i dovede do osuđujuće presude. Međutim, nijednom riječju dr. Buljan Flander ne spominje niti se žali na postojanje moralne panike već se nada daljnjem prijeko potrebnom osviješćivanju javnosti putem osnivanja Centra za zlostavljanu djecu i njihove obitelji koji će na jednom mjestu integrirati stručnu pomoć, nadzor nad provođenim aktivnostima, uključujući i kriminalističku evaluaciju i znanstvena istraživanja.
Pošto prof. dr. Štulhofer na svojim predavanjima na Filozofskom fakultetu u okviru kolegija Sociologija spolnosti obrađuje temu pedofilije i moralne panike, potrebno je navesti što točno ovaj pojam znači.
Što označava pojam "moralna panika"?
Moralna panika ukazuje na postojanje snažnih osjećaja među stanovništvom u vezi problema koji prijeti da ugrozi ili ukine vrijednosti i interese koji su dominantni u društvu, bilo da ta prijetnja dolazi od strane određene skupine, pojedinca ili društvene pojave. Najbolji primjeri moralne panike u povijesti bili su progoni vještica ili panika koja bi nastajala uslijed epidemija poput kuge ili kolere. Radi se o preemotivnim reakcijama u odnosu na postojeće društvene opasnosti. Suvremeni koncept „moralne panike“ kakav je nastao u 1970-ima izmislili su upravo sociolozi da bi objasnili kako neki problemi podliježu “društvenoj hiperkonstrukciji“. Konkretnije, moralna panika definirana je kao društveno konstruirani problem karakteriziran sustavnim uveličavanjem stvarnih podataka i zastupljenošću u medijima i društvenoj raspravi. Mediji imaju najveću ulogu u amplifikaciji jačine moralne panike, najčešće zbog toga što iz svega toga izvlače veliku materijalnu korist ili zato što su zloupotrijebljeni od strane određenih političkih ili interesnih lobija. Međutim, protivljenje zlostavljanju djece i zaštita njihovih prava kakva je postojala u 1990.-tima u Hrvatskoj ne može se svrstati pod definiciju moralne panike budući da društvene vrijednosti nisu u pitanju dokle god je neupitno postojanje zakonske regulative koja štiti prava djece protiv svakog oblika zlostavljanja. Da bi nastala stvarna moralna panika u vezi pedofilije, morala bi se pojaviti skupina ljudi koja pedofiliju ne bi više smatrala psihičkim poremećajem već životnim stilom odnosno spolnom orijentacijom koja postoji i među normalnim osobama ili ukoliko bi pedofilija bila zastupljena među većim brojem ljudi. Isto tako se ne može govoriti ni o moralnoj panici kao hiperkonstrukciji od strane medija u 1990.-tima ukoliko se radilo o problemu o kom je tek trebalo osvijestiti javnost da bi se pokrenule neke pozitivne institucionalne promjene u društvu s ciljem zaštite dječjih prava.
Kod moralne panike koju namjerno pojačavaju mediji radi senzacionalizma ili političkih interesa dolazi do predimenzioniranja stvarnih činjenica namjernom manipulacijom s brojkama odnosno navodnim otkrivanjem novih događaja, koji su zapravo već objavljeni i dogodili su se u prošlosti. Za to je dobar primjer medijska manipulacija slučajevima pedofilije među svećenstvom. U ovom slučaju neupitno je postojanje stvarne opasnosti jer pedofili među svećenstvom postoje i veliki je broj slučajeva koji su rezultirali sudskim presudama, kao i još nepoznati broj neprocesuiranih slučajeva. Međutim, oni predstavljaju tipičan primjer moralne panike u tome što se statistike koje kruže u medijima i usmenom predajom ne podudaraju sa stvarnim podacima i u tome što se cijela jedna skupina, u ovom slučaju svećenstvo, najčešće katoličko, automatski etiketira kao pedofili. Stvarni podaci vjerojatno nikad neće doprijeti do javnosti, s jedne strane zato što je teško istražiti sve slučajeve, a s druge strane zato što je moralna panika u vezi pedofilije i katoličkog svećenstva hiperproducirana s jasnim ciljem defamacije Katoličke crkve i slabljenja njezina utjecaja.
Zašto Štulhofer veže termin "moralna panika" uz pedofiliju?
Čudno je da doktor znanosti iz područja sociologije krivo koristi ovaj termin. Termin bi više pasao, recimo, kod njegova predavanja 'homoseksualni parovi i pravo na usvajanje' budući da se upravo tu radi o pojavi koja znači radikalnu promjenu vrijednosti koje dijeli većina ljudi, uslijed čega će najčešće doći i do moralne panike u društvu.
Osim zloupotrebe medija u svrhu širenja moralne panike postoji već dugo i zloupotreba samog termina 'moralna panika', i to od strane određenih članova akademske zajednice, da bi se etiketirale osobe koje djecu nastoje zaštititi od zlostavljanja. Ovaj se termin nikada ne koristi za etiketiranje ljudi koji se bore protiv rasizma ili nacionalne netrpeljivosti. Ali kada se radi o pedofiliji termin se sve više zloupotrebljava. I to na način da se medije optužuje za kreiranje lažne društvene zbilje ukoliko prečesto pišu o pedofiliji, ukoliko se pedofiliji ne pristupa s više različitih stajališta (što god to značilo), ukoliko se pedofile stalno prikazuje kao čudovišta ili u izrazito negativnom svijetlu (nije politički korektno napisati ni da se radi o perverznim osobama). Da bi se izbjeglo etiketu širenja moralne panike trebalo bi se umjesto toga fokusirati na samu kompleksnost i raznolikost različitih vrsta pedofilije umjesto da se te ljude generalizira i unaprijed osuđuje. Trebalo bi inzistirati na metodama liječenja pedofila umjesto na zatvorskim kaznama ili kemijskoj kastraciji. Prema određenim stručnjacima upravo su mediji krivi za stvaranje negativne slike o pedofilima u javnosti kao seksualno poremećenim osobama koje su nesposobne za poštivanje društvenih normi. Drugim riječima, mediji bi trebali pokazivati više empatije prema pedofilima, a manje prema žrtvama.
Destigmatizacija pedofilije
Johna Bancroft, bivši direktor Kinsey instituta i suradnik A. Štulhofera na čiji je poziv više puta gostovao u Dubrovniku, toliko je protiv moralne panike kada se radi o pedofiliji da preporučuje roditeljima da slučajeve zlostavljanja niti ne prijavljuju policiji: „… emocionalno stanje i obiteljski status mogu igrati veliku ulogu u tome da li će slučajevi zlostavljanja biti prijavljeni. Gotovo sa sigurnošću se može reći kako će posljedice prijavljivanja ovakvih slučajeva policiji imati traumatski učinak za dijete, što zbog emocionalnog stresa koje će morati proživljavati tijekom sudskog postupka, što zbog emocionalne konfuzije koja će uslijediti u slučajevima u kojima je dijete nešto pozitivno dobivalo iz takvog odnosa. Prema tome, vjerojatno će u obiteljima u kojima vladaju skladni i normalni odnosi roditelji zaštititi svoje dijete na način da ga poštede od daljnjih trauma i neće prijaviti slučaj zlostavljanja, naročito ukoliko seksualni prijestupnik nije opasan. Poremećena pak obitelj će se mnogo teže nositi sa takvom krizom u obitelji bez vanjske pomoći i krivnju koju osjeća projicirati će na svoje reakcije na ono što se dogodilo djetetu i tako će ustrajati u svojoj odlučnosti da pod svaku cijenu kazni prijestupnika.“ To je uostalom bilo i Kinseyevo stajalište koji je smatrao da veću štetu nanose reakcije društva na iskustva između odraslih i djece, nego seksualni kontakt sam po sebi:
„Kada roditelji i nastavnici konstantno upozoravaju djecu da izbjegavaju kontakte s odraslim osobama, pri tom im ne tumačeći pravu prirodu tih kontakata, djeca postaju histerična čim im se približi neka starija osoba, obrati im se na ulici, pomiluje ih ili im ponudi pomoć, bez da odrasla osoba ima ikakve seksualnu namjere. Neki iskusniji stručnjaci za probleme maloljetnika došli su do zaključka da emocionalne reakcije roditelja, policajaca i drugih odraslih osoba koje dolaze do otkrića da je dijete imalo takav kontakt mogu više naštetiti djetetu nego sami seksualni kontakti. Trenutna histerija koja vlada spram seksualnih prijestupnika vrlo lako može dovesti do ozbiljnih posljedica u sposobnosti djece da godinama nakon događaja uspiju u izgradnji vlastitih seksualnih prilagodbi.“ (A. Kinsey: „Seksualno ponašanje kod ljudskih ženki“)
Da li je to ta moralna panika koju prof. dr. Štulhofer predaje na Filozofskom fakultetu zajedno sa pedofilijom? Jer to su stavovi o pedofiliji i moralnoj panici koji se mogu naučiti na Kinsey institutu. Poznato je da se na Kinsey institutu i sličnim pseudoznanstvenim ustanovama provodi indoktrinacija, što znači kontroliran odabir informacija u svrhu provedbe ideoloških namjera i spriječavanje odnosno isključivanje kritičkog mišljenja. U tu se svrhu na Štulhoferovim predavanjima na Filozofskom fakultetu prikazuje igrani film o Kinseyu, koji je prof. Štulhofer ponudio i hrvatskoj javnosti u emisiji Nedjeljom u dva kao jedinu istinu o Kinseyu, umjesto dokumentarnih filmova koji o tom monstrumu postoje, zbog čijeg je prikazivanja urednica emisije Slike Hrvatske Karolina Vidović Krišto oštro ukorena i smijenjena jer je širila - moralnu paniku.
Što kažu žrtve pedofilije
Žrtve spolnog zlostavljanja groze se stavova koji se o pedofiliji uče na Kinsey institutu jer od društva traže zaštitu i žele da se okolina i nadležne institucije jasno izjasne tko je kriv i odgovoran za njihovo iskorištavanje i zlostavljanje. Žrtve i njihove obitelji suočavaju se s neopisivim traumama, osjećajima krivnje i sramote koji ih mogu natjerati na samoubojstvo. Spolno zlostavljanje u djetinjstvu je užasan zločin čije posljedice traju cijeli život. Žrtve imaju osjećaj kao da je njihov život 'zapeo' i napori da ga ponovno izgrade čine im se uzaludni, beznadežni. Kasnije u životu imaju velikih problema kod uspostavljanja i održavanja bliskosti i intimnih veza, osjećaju preveliku odgovornost koje se užasavaju kada trebaju postati roditelji. Imaju jaku želju da žive u izolaciji i da se skrivaju od života. Osjećaju brojne fizičke tegobe i psihičke smetnje u koje se ubrajaju tuga, strahovi, ljutnja, epizode panike, depresije, poremećaji sna, samoranjavanje, razmišljanja o samoubojstvu. Mogu biti ovisne o alkoholu, drogama, imati poremećaje s prehranom, sve da bi prikrile dubok osjećaj poniženja i niskog samopouzdanja.
U našem društvu je spolno zlostavljanje djece još uvijek veliki tabu i uvijek postoji tendencija da se sve prekrije šutnjom i čuva u tajnosti. Time se sav teret prebacuje na dijete koje je prisiljeno svoje muke podnositi u tišini i samoći, bez stručne pomoći i bez mogućnosti da za strašnju krivnju koju osjeća netko umjesto njega odgovara. Ionako se cijeli život osjećaju bespomoćno i imaju konstantan osjećaj krivice što zlostavljanje nisu bili u stanju spriječiti.
Štulhoferov stav
Profesor Štulhofer još nešto predaje u sklopu svog kolegija Sociologija spolnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu što nema baš veze sa zdravim razumom. Pedofilija se predaje u sklopu ostalih parafilija a temelj predavanja je John Moneyev model narušenih ljubavnih mapa. Ovo je apsurdno jer je John Money, psiholog i seksolog sa Johns Hopkins sveučilišta, sam bio parafiličar koji se otvoreno zalagao za normalizaciju pedofilije i koji je zagovarao sulude pseudoznanstvene teorije kojih se pred kraj života i sam užasavao. Njegove teorije o parafilijama u suprotnosti su s prihvaćenim teorijama Američkog udruženja psihijatara jer se Money protivio bilo kakvoj moralnoj osudi ili, još gore, kriminaliziranju parafilija, što je smatrao ostatkom prakse koju je provodila inkvizicija. Lidija Paris je o njemu napisala: „Money je napisao predgovor pun hvale za knjigu nizozemskog profesora Thea Sandforta …. objavljenu u SAD pod naslovom Boys on their Contacts with Men (Dječaci o svojim kontaktima s muškarcima). Knjiga sadrži navodno usmene izjave maloljetnih dječaka koji s oduševljenjem opisuju seksualni užitak doživljen sa šezdesetogodišnjim muškarcima. Money piše: „Za ljude koji će se roditi i odrastati poslije 2000-te godine, mi ćemo biti od povijesne važnosti. Oni će se čuditi nekadašnjim moralističkim stavovima i nepoznavanju temeljnih načela seksualnog i erotskog razvoja u djetinjstvu“. Zaključuje rečenicom: „Ovo je izvanredno važna i izvanredno pozitivna knjiga“.“ Točnije, Money je predviđao kako će Sandfortova knjiga biti predmetom široke javne rasprave o tome kako bi se ovi podaci trebali koristiti od strane zakonodavaca koji uređuju seksualna prava djece. Čudno da prof. Štulhofer dok se pripremao za predavanja o Moneyu nije naletio na ovaj predgovor.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen