Kontroverzne mumije >> Rimljani i Kelti u Kini, Vikinzi u Kanadi

Ovaj put pozabavit ćemo se arheološkim nepoznanicama različitih vrsta ljudi čiji su ostatci kontroverza i direktno prkose zvanično priznatoj povijesti i kronologiji kakvu je mi poznajemo, također ćemo pokazati na neke genetičke neobičnosti ljudi u različitim dijelovima svijeta.

Uobičajen pripadnik Kaledonijskog plemena, bi bio crvenokos, plavokos ili bi eventualno imao svjetlo smeđu kosu, svijetle oči, uglavnom plave, sive ili zelene boje, visoke jagodične kosti, dugačak nos, pune usne i bradu svjetliju od kose. Pripadnici ovog plemena su bili izrazito visoki po 183 centimetra, bili su obučeni u tipično keltsko debelo tkano ruho kvadratičastih uzoraka živih boja.

Oni su izgledali baš onako kako je bilo uobičajeno za Europljanine iz brončanog doba, njihova DNK-a je Keltska, pa u čemu je onda problem? Problem je što su ostatci ovih ljudi pronađeni u Kini.

Točnije na platou pustinje Taklaman, zabite regije zapadne Kine, njihovi ostatci su prikazani u muzeju u Urumqi glavnom gradu Uigura i pokrajine Xinjiang, ime pustinje Taklaman znači: „Ući ćeš ali nikada nećeš izaći.“

Ironijom sudbine to se baš dogodilo ovim Keltima. DNK testiranjem potvrđeno je da ostatci na stotine drugih mumija sadrže Europski DNK.

Znanost ne zna koliko su oni dugo naseljavali ovo područje, kada su se na njega doselili i kada su s njega nestali ali mnoštvo ostataka definitivno znači da nisu bili u prolazu i da se tu nisu zatekli samo jednom, jer je starost mumija različita i proteže se na 4000 godine nazad u povijest.

Ove prirodne mumije su puno bolje sačuvane od ijedne Egipatske mumije, i njihovo ruho je u savršenom stanju, kod nekih mumija se vide i pore na koži koja je još uvijek elastična. Neki ostatci beba još uvijek uza sebe imaju bočicu s mlijekom i igračkama pored sebe, nalazišta mumija su masovna što upućuje da su obitavali na jednome mjestu više generacija. Njihova obuća i odjeća ima iste uzorke kao i Keltska obuća i odjeća pronađena na tijelima u rudnicima soli u Austriji koji su datirani na 1300. prije  nove ere.

Njihova mjesta za pokop su bila tradicionalno obilježena menhirima, kakvi se nalaze diljem Britanije, s uklesanom oblom keltskom figurom. Ženske mumije nose visoke kape stožastog oblika koje podsjećaju na kape vještica ili čarobnjaka, ili one druida. Također među njihovim ostatcima su pronađeni drveni češljevi koji su toliko tipični za sve Kelte.

Na vrhuncu svog utjecaja, 3000 prije nove ere, Kelti su nastanjivali prostor od Irske, na zapadu do Turske na Istoku, pa ipak ove mumije očigledno pokazuju da je situacija bila drugačija od onoga što poznamo u povijesnim knjigama. Kelti su izgleda bili miroljubiva vrsta jer je među njihovim ostatcima pronađeno jako malo oružja, i među njima je pronađeno jako malo kastinskih obilježja.

Najstarija Kineska plavokosa mumija je stara 4000. godina i nosi naziv ljepotica iz Loulana, te posjeduje sve nordijske antropološke odlike, dugačku svijetlu valovitu kosu, dugačke ekstremitete i duguljasto lice ravnog nosa i punih usana. Ona je imala oko 45 godina kada je umrla.

Po teoriji profesora Mair-a koji se bavi ovim slučajem, rani Europljani uputili su se u raznim pravcima, neki su putovali do Irske na Zapad, neki fo Turske na jug, a neki do Kine na Istok. Mnogi znanstvenici su smatrali da ove mumije pripadaju žrtvama takozvanog „Puta Svile“ ali 4000 godišnje mumije su očigledno tu bile prije uspostave takve trgovačke razmjene, tako da je ova teorija, koja je zvanično prihvaćena u povijesnim knjigama u stvari pogrešna.

Elizabeth Wayland Barber, ekspert za antičke tekstile, provjerila je mnogobrojne ostatke Kineskih Keltskih mumija i mogla je njihove uzorke pratiti nazad do Anatolije i Kavkaza, te razvoj uzoraka kroz stepe Euroazije sjeverno od Crnog Mora. Pretpostavlja se da se ova grupa odvojila od matičnog dijela i da je krenula s Kavkaza, jedna prema istoku, druga prema zapadu.

Inače ove su mumije pronađene 1997. od strane arheologa Jeannine Davis-Kimball sa Sveučilišta Berkeley.

DNK testovi pokazuju da se izgubljena staro-Rimska legija naselila na području sjevernog dijela Kine u Ligijanu

Genetičkim testiranjem žitelja malog sela u zabačenom dijelu Kine, otkrilo se kako su gotovo dvije trećine njihove DNK Europskog bjelačkog podrijetla (Kavkaška grupa), što podupire lokalnu legendu i teoriju da su oni podrijetlom od vojnika izgubljene staro-Rimske legije.

56% DNK Ligijanskih stanovnika ima odlike Kavkaškog genoma, mnogi od stanovnika Ligijana imaju plave oči, svijetlu kosu, što dodatno daje na težini o njihovom Europskom podrijetlu. Arheolozi, potaknuti lokalnim legendama i otkrićima u DNK žitelja se spremaju poduzeti istraživanja i iskopavanja po lokalnom terenu, ne bi li rasvijetlili ovu misteriju. Lokalna legenda tvrdi kao je Rimska legija koja je izgubila bitku i prvom vijeku prije nove ere, pobjegla u lokalna brda i nastanila ih. Bitka se dogodila 53. prije nove ere, kada je general Marcus Carsus izgubio od Parćana ili Iranaca, što je naglo prekinulo rimski proboj na istok. Na tisuće je rimljana tada ubijeno, sam general Marcus je dekapitiran, zapisi su prenijeli kako su neki legionari pobjegli na istok da bi izbjegli neprijatelje koji su im priječili put na zapad.

Oni su se navodno borili kao plaćenici u ratu Huna protiv Kineza 36. godine prije nove ere, gdje su Kineski povjesničari zapisali kako su uhvatili vojnu trupu u oklopima koji nalikuju ribljim krljuštima, što upućuje na rimsku falangu vojnika, no njima su Kinezi podarili slobodu i oni su od tada nastanili područje oko Ligijana i stepe zapadne Kine.

Ovu teoriju je prvi predstavio profesor Kineske povijesti na Sveučilištu Oxford Homer Dubs, 1950. godine ali se nije mogla dokazati sve dok DNK nije rekla svoje.

Japanski prastari Europljani Ainu ljudi

Ainu su autohtoni prastari narod Japana, koji je tisućljećima živio na većini područja Japanskog otočja kao što vidite na karti (crvena boja označava područja koja su nastanjivali Ainu) od Sahalinskog otočja i Hokaida do sjevernog dijela Honšua.

Narod Ainu je do prije stotinu godina imao, svijetle oči, često plave ili sive, bradato lice, ravne i duguljaste noseve. Danas su oni tek manjina od 200.000 ljudi u Japanu koja se polako osipa, zbog negativnog odnosa tipičnih Japanaca prema njima i njihovoj manjini koja je tek nedavno dobila svoja prava na očuvanje jezika i identiteta.

Njihov današnji geneom je mješavina između Azijatskih haplotipova i genoma Europljana i Aboridžina, dijelom se smatra da su nositelji prastare Jomonske kulture koja čiji ostatci datiraju do 11.000. godina starosti i više.

Danas ima manje od 100 ljudi koji govori jezik Ainu-a i poznaje njihovu bogatu oralnu tradiciju kao i štovanje „brata“ Medvjeda i drugih divljih životinja rođaka, što je u mnogome drugačije od tradicionalne Japanske predaje.

Ainu ljudi se nisu dijelili kastinski niti po spolu, žene su pravile tetovaže oko usta, njihove rukotvorine su oduvijek imale visoku umjetničku i novčanu vrijednost, zbog obilja ukrasa kako na odjeći i obući tako na zanatskim tvorevinama za svakodnevnu upotrebu.

Mandan Indijanci plavooki autohtoni narod SAD-a

Pleme Mandan nasaljeavlo je dijelove oko rijeke Missouri, na žalost većina pripadnika ovog plemena je izumrla tijekom epidemije boginja i kolere koje su bijelački doseljenici umnogome potpomagali dijeljenjem deka i pokrivala koje su skidali s mrtvih Indijanaca već pokošenih ovim pošastima.

Mandan Indijanci su poznati pod nazivom „Bijeli Indijanci“ zbog svoje svijete kože i plavih, sivih i svijetlih očiju te smeđe i svijetle kose koja nikako nije spadala u odlike Američkih autohtonih plemena. Postoji pretpostavka da su te tjelesne odlike ovi Indijanci dobili u miješanju s Europejcima to jest Vikinzima u predkolumbovskim doticajima.

Po pisanju britanskog povjesničara Richard Deacon-a u njegovoj knjizi:  Madoc and the Discovery of America, Princ Madoc od Wales-a je 1170 otkrio Ameriku i došao u doticaj s ovim plemenom, od toga sličnost između imena Mandan i Madog Owain ili Madoc Owain-a što je puno ime velškog princa koji je napravio ekspediciju u Sjevernu Ameriku. Ovo je krajnje špekulativna povijena priča i ostaje na daljnjim istraživanjima da se otkrije istina. No još je ljudi otkrilo poveznicu između plemena Mandan s velšanima, George Catlin je proveo 8 godina s ovim plemenom i primijetio je slijedeće stvari: Mandani su govorili staro velški, koristili su brodove identično site onima pod nazivom velška Korakla, mnogi od njih imaju plavu kosu i plave oči.

G. Perry u knjizi Kinfolk, piše: „Princ Madoc sin Owaina Gwynedd-a, isplovio je za Ameriku 300 godina prije Kolumba, točnije 1170. s jednim brodom. On se vratio nazad i opremio ekspediciju od 10 brodova i kolonizatorima i ponovno krenuo ka novom svijetu. Pretpostavlja se da je doplovio do Mobile-a u Alabami. Rani pioniri i istraživači su pronašli tragove velških utjecaja na rijekama Tennessee i Missouri, među određenim Indijanskim plemenima. Nema zapisa o tome da se princ Madoc vratio u svoju zemlju. No čudne su stvari otkrivene u Americi, Indijansko pleme koje govori velški jezik koji nastanjuju gornje dijelove rijeke Missouri, koji se nazivaju „Bijeli Indijanci.“ Oni svoju ribu love koraklama, Velškim brodicama, koji se u Walesu koriste i danas.

Njemački prirodoslovac A. P. Maximilian, pratio je švicarskog umjetnika Karl-a Bodmer-a u nekoliko stotina Mandanskih naselja prije nego li je izbila zaraza boginjama i kolerom, on je primijetio kako su Mandanci gotovo bijeli, noseva i jagodičnih kostiju koje ne nalikuju onima Indijanaca, te da imaju neke jako interesantne predaje kao što je legenda o poplavi, likovima koji nalikuju Noi i Samsonu i tako dalje.

Englez David Ingram koji je doživio brodolom na sjevernim obalama Floride 1568. s posadom od 100 ljudi i nakon što se vratio u Englesku, izjavio je kako se sreo sa domorodcima koji koriste velške izraze za mnoge predmete, koji su pobjegli na sjever od Španjolskih osvajanja.

1660, Morgan Jones velški svećenik kojeg su uhvatili Indijanci, zapisao je kako je izbjegao smrtnu kaznu jer je počeo pričati na velškom kao i Indijanci koji su ga uhitili, nakon što su progovorili zajedničkim jezikom Indijanci su mu iskazali čast i pustili g ana slobodu.

1806. godine, trgovac Alexander Henry prijavio je kako je Mandanski utvrđeni grad uništen od strane drugih Indijanaca i kako su Mandanci imali plavokose i plavooke karaakteristike.

Pierre Gaultier de Varennes i Sieur de Vereddrye su 1683 napravili ekspediciju u potrazi za Bijelim Indijancima i vratili su se sa pločicom s runskim zapisima koju su našli na obali Missourija, ova pločica je čuvana s drugima artefaktima u crkvi u Rouen-u u Francuskoj ali je uništena za vrijeme Drugog Svjetskog Rata kada je crkvu direktno pogodila njemačka bomba.

Vikinzi su u mnoge navrate dolazili do Sjeverne Amerike, no njezina surova klima i mala mogućnost zarade i krajnja udaljenost od Europe, polako je usporila i na kraju zaustavila njihove ekspedicije i kolonizaciju.

Vikinški se trag na sjeverozapadnom Atlantiku lako prati sve do ostataka u L’Anse aux Meadows na New Foundlandu u Kanadi, danas je taj predio uređen spomenik nakon što su se na tom lokalitetu izvršili arheološki radovi.

Ime L’Anse aux Meadows se prvi puta pojavljuje na karti iz 1862. kao Anse à la Medée, po brodu koji se zvao Medée. Naziv su tijekom 19. i 20. stoljeća ribari francuskog govornog područja preimenovali u L’Anse aux Méduses (hrv. mali zaljev meduza). Današnji naziv utjecajem engleskog jezika je riječ Méduses krivo interpretirao kao Meadows što je možda razlog prostranog okolnog krajolika sa livadama.

Godine 1960. norveški istraživač Helge Ingstad je pronašao lokalitet. Arheolozi su znali da se radi o vikinškom naselju po pronađenim artefaktima i strukturalnom sličnošću sa naseobinama na Grenlandu i Islandu.

Norveški tim stručnjaka je provodio niz iskapanja od 1961. do 1968. u sklopu istraživanja vikinškog Vínlanda. Kasnije je iskapanja nastavio Parks Canada i to od 1973. do 1977.

L’Anse aux Meadows je jedino znano vikinško naselje u Sjevernoj Americi, izuzevši Grenland i predstavlja najdaljieuropski istraživački pohod i naseljavanje Novog Svijeta gotovo 500 godina prije Kristofora Kolumba.

Naseobina je imenovana UNESCO-vim spomenikom svjetske baštine 1978. godine.

Povijesni zapisi kažu da je Thorfin s Grenlanada (između mnogih drugih) poduzeo naseljavanje Vinlanda zajedno sa ženama, djecom i stokom ali je odustao od toga zbog očigledne ratobornosti Indijanaca, prvi tragovi Vikinških ekspedicija na ovo područje vode od 800. godine i idu sve do 1000. Kada su sjevernjaci jednostavno odustali od kolonizacije i konstantnog krvoprolića u borbama s autohtonim ljudima.

Preneseno sa: